Šljaka ali nedostaje naslov da bi se na njega moglo kliknuti i tako imati samo taj post na stranici. Znači moram bar nešto upisati kao naslov.

No dogodilo se nešto zanimljivo: Automatski mi ga je svrstao u “Zapisi mislećeg bića”. Tako me stroj, tj. automatizam koji sam postavio i na njega zaboravio, spasio od onoga što sam toliko puta prije činio: novi početak = nova bilježnica odnosno novi blog.

Baš mi se to sviđa. Sada će se vidjeti sve: i kako sam nekad rekao nešto što sad možda više ne mislim, i kako sam imao veliku stanku u pisanju… To me usput i automatski oslobađa moguće nelagode zbog nekog možebitnog budućeg zastoja. Sjajno :)

Stanka u pisanju počela je neposredno nakon prošlog novog početka (samog početka Zapisa mislećeg bića). Kako je do nje došlo? Tako što mi je a draga prijateljica rekla da: ona ne piše jer nije toliko egoistična da bi mislila kako bi njezina razmišljanja mogla nekoga zanimati. To me je tada jednostavno slomilo, prekinulo mi tok misli. Rekao sam joj to, s prilično gorčine, i ona se ispričala: da ona to nije tako mislila, da je za nju egoizam nešto pozitivno. Onda sam se ja ispričao i tako se to nekako izgladilo, ali ostao je gorkast okus u ustima i od tada se baš ne čujemo i ne čitamo.

A što je sad ovaj “a”?

Pa, ovaj će blog biti pisan čudnim jezikom, slobodnim, inovativnim. Tako sam eto, budući da meni u našem jeziku nedostaju određeni i neodređeni član, a ružnim i nezgrapnim mi se čini pisati stalno “jedan”, “jedna” itd., odlučio ovdje staviti “a”. U kolokvijalnom se govoru katkad stvarno upotrebljava “the”, pa zašto onda ne i “a”? A mogao sam i “eine”, ili “1”, što ću možda u budućnosti nekad i napraviti.

Bit će i miješanja jezika. Riječi, dijelovi rečenica, cijele rečenice ili cijeli odlomci ili cijeli postovi, bit će možda na nekom drugom jeziku. Ako je tako smio Miroslav Krleža, smijem i ja.

Konstrukcije poput “unutar jedne WordPress instalacije” neću mijenjati u “unutar jedne instalacije WordPressa” ili slično, jer mi je to grozno, nego ću ih nastojati što manje rabiti, i tako barem malo utješiti mog dragog prijatelja Davora. A katkad možda posegnem i za vukovskim pisanjem.

Leave a Reply