jklčafds

Svakog trenutka može uslijediti nova stanka. Dovoljno je samo da shvatim kako pisati nema smisla. Za koga?

(Promijenio sam naziv kategorije u Zapisi mislioca.)

A lijepo si mi rekao, učitelju (donHuane), da nema smisla pisati. Samo se još dublje vežeš u paučinu riječi, vežeš (fiksiraš) svoje ja mislima ljudi koji ovo čitaju. Možda je i bolje da nemaš čitatelja;) Naime, za sada ovo mjesto posjećuju samo roboti za spemanje.

Nemam više što s kime razgovarati. Oko mene je sve manje ljudi, oni nestaju, svijet nestaje tj. pokazuje se onim što i jest: iluzija.

Želio sam se mijenjati pa sam se udaljio od ljudi da me ne sputavaju svojom percepcijom. Kada sam poslije pokušavao opet s njima komunicirati, nisu me više doživljavali. Nikakvo čudo, budući da to više nisam bio onaj ja kojeg su poznavali.

 

Šljaka ali nedostaje naslov da bi se na njega moglo kliknuti i tako imati samo taj post na stranici. Znači moram bar nešto upisati kao naslov.

No dogodilo se nešto zanimljivo: Automatski mi ga je svrstao u “Zapisi mislećeg bića”. Tako me stroj, tj. automatizam koji sam postavio i na njega zaboravio, spasio od onoga što sam toliko puta prije činio: novi početak = nova bilježnica odnosno novi blog.

Baš mi se to sviđa. Sada će se vidjeti sve: i kako sam nekad rekao nešto što sad možda više ne mislim, i kako sam imao veliku stanku u pisanju… To me usput i automatski oslobađa moguće nelagode zbog nekog možebitnog budućeg zastoja. Sjajno :)

Stanka u pisanju počela je neposredno nakon prošlog novog početka (samog početka Zapisa mislećeg bića). Kako je do nje došlo? Tako što mi je a draga prijateljica rekla da: ona ne piše jer nije toliko egoistična da bi mislila kako bi njezina razmišljanja mogla nekoga zanimati. To me je tada jednostavno slomilo, prekinulo mi tok misli. Rekao sam joj to, s prilično gorčine, i ona se ispričala: da ona to nije tako mislila, da je za nju egoizam nešto pozitivno. Onda sam se ja ispričao i tako se to nekako izgladilo, ali ostao je gorkast okus u ustima i od tada se baš ne čujemo i ne čitamo.

A što je sad ovaj “a”?

Pa, ovaj će blog biti pisan čudnim jezikom, slobodnim, inovativnim. Tako sam eto, budući da meni u našem jeziku nedostaju određeni i neodređeni član, a ružnim i nezgrapnim mi se čini pisati stalno “jedan”, “jedna” itd., odlučio ovdje staviti “a”. U kolokvijalnom se govoru katkad stvarno upotrebljava “the”, pa zašto onda ne i “a”? A mogao sam i “eine”, ili “1”, što ću možda u budućnosti nekad i napraviti.

Bit će i miješanja jezika. Riječi, dijelovi rečenica, cijele rečenice ili cijeli odlomci ili cijeli postovi, bit će možda na nekom drugom jeziku. Ako je tako smio Miroslav Krleža, smijem i ja.

Konstrukcije poput “unutar jedne WordPress instalacije” neću mijenjati u “unutar jedne instalacije WordPressa” ili slično, jer mi je to grozno, nego ću ih nastojati što manje rabiti, i tako barem malo utješiti mog dragog prijatelja Davora. A katkad možda posegnem i za vukovskim pisanjem.

Još jedan novi početak pisanja. Imao sam ih puno u životu, a evo ima već poneki i ovdje.

Gdje je to “ovdje”?

Pa na sajtu, webmjestu – dakle na ovom MJESTU, OVDJE, što nije jasno?

Na ovom blogu?

Što je uopće blog? Nije li svakim novim početkom zapravo nastao novi blog? “Zapisi mislećeg bića” bio je jedan blog, omeđen istoimenom kategorijom. Ovaj započinjem jednostavno bez ikakve kategorizacije pa će svi članci biti uncategorized tj. nesvrstani. Ali da, svi su dosadašnji blogovi, pa tako i ovaj, unutar jedne WordPress instalacije tj. jedne baze podataka.

No prvo da vidimo kako će se ovo ponašati ako ne budem obvezno stavljao naslove.

mir

Fino se osjećam. Mir. Uživam u njemu, i u razmjernoj svježini kuće u usporedbi sa žegom vani.

Pripremam prilog o neprogramirajućem odgoju djece.

Ne mislim o onome što nemam, ni o onome što bi “trebalo”, nego uživam u onome što imam:

Radni prostor koji sam si lijepo složio: kompovi, monitori, zvučnici… tako da mogu s užitkom raditi i pisanje i muziku, i čitati i obrađivati tatine dnevnike…

sjećaš li se da si bila ovako debela prije nego si umrla

Sanjao sam svoju mamu. Sasvim smo se dobro slagali. Bili smo negdje i sad je trebalo izići iz te zgrade, ali ona nije mogla sama, trebala je pomoć jer je, kao i u životu, bila jako debela, gotovo okrugla, pa je teško hodala. A lice joj je bilo mlado, lijepo i prijazno, ljepše nego na fotografijama na kojima je mlada. Znači ovdje je pročišćena od zaraza demonskim virusima. Ali zašto opet tako debela i teška?

Zagledam se u nju i kažem joj: “Sad si opet onako debela kao što si bila prije nego si umrla. Sjećaš li se?”

“Da”, odgovorila je.

pun mjesec iznad vrta

Pun je mjesec. Lijepo izgleda moj vrt (moje dvorište). (Lijepa je i šetnja bila sinoć. Sve se vidjelo, a Maksimir je bio (samo) moj.) On je oaza, utvrda. Kao dijete sam ga smatrao svetim, kao i uostalom svu prirodu, ali on je ipak bio nešto posebno, njegovu je svetost bilo lakše održati, jer je (bio) naš (moj). Nisam volio da itko u njega donosi neke uznemirujuće vibre. Smetalo bi mi kad je ujak (Davorin, dakle ne onaj iz prošlog posta koji se zvao Dalibor – Petar) repetitivno hodao istok-zapad, zapad-istok (tim smjerom ide šetnica)…  pušeći. Znao je i bacati opuške u travu. To me posebno smetalo. Kad bi pao snijeg, nitko nije smio hodati po snijegu narušavajući ravnu, bijelu površinu. Ni ja to nisam činio. A ako sam “čistio snijeg”, pravio sam samo uzak prolaz, tek toliko da se moglo proći, i nisam razbacivao snijeg okolo po ravnoj, bijeloj površini, nego sam ga samo nježno razmicao.

I sada je utvrda i oaza, ali imam osjećaj da se obruč oko njega steže.

us and them

govorili su mi kao malome: vidjet ćeš kad dođu brige
nisam im vjerovao
a eto ipak mi se to dogodilo
samo neobično je to što sam to svoje nevjerovanje njima zasnivao na činjenici što me nisu razumjeli tada, pa kako bi onda mogli znati što će sa mnom biti u budućnosti te na tome što zapravo nisam bio bezbrižan poput ostale djece (takav je barem stereotip djeteta). dakle reći da će brige doći nije dakako imalo smisla, jer one su već bile tu. samo moje brige nisu bile poput njihovih. nisu se vrtjele oko materijalnih vrijednosti. užasavale su me lekcije mog ujaka koji mi je govorio da mi glavna stvar u životu treba biti da radim i zaradim za stan i auto. jezivo mi je bilo vidjeti njega nervoznog i bolesnog, uvijek s cigaretom u ustima, i smatrao sam da ga je upravo takvo razmišljanje (djelovanje) dovelo do takvog stanja.

najveća ambicija bila mi je: besmrtnost, prosvjetljenje.

ipak, evo i meni nešto sijedih vlasi (doduše ne na kosi, nego na bradi i na poprsju;)).
koje su bile moje brige? ne sjećam se zapravo… kako ostvariti ljubav. kako s nekime podijeliti očaranost oblicima oblákā. kako ne umrijeti, da to je bila glavna briga.

još jedna želja: podijeliti misli stavljajući ih na papir. dakle pisanje. o muzici sam počeo razmišljati malo poslije.

 

ah, da mi je izići iz ovih kliješta dilema opako vezanih za materijalno, a ne mogu ih se riješiti! tj. mogu, naravno, ali još nisam. grešnik sam.

danas me one drže, a nekad me od otvorenog pismenog izražavanja svog, nazovimo ga tako, ludila, odvraćao ovaj osjećaj-misao: moje misli ne bi bile zanimljive, ne bi to bila dobra literatura. a osnova za takav zaključak bila je što što god bih napisao nije sličilo na nešto što je “dobro pisanje” tj. što se smatra dobrim tj. na nekog slavnog pisca. kako glupo. “nije ni na šta ličilo”. “na šta to liči?” je fraza (srpska) koja znači da je to “bez veze” tj. da ne valja. a doslovno one znače upravo gore rečeno: da ne sliči ni na što poznato, da nema veze ni s čim poznatim, tj. da je originalno. kako jednostavno: jezik krije tako očitu zabludu: da ono što je originalno ne valja. a zapravo je obrnuto. loš original je bolji od dobre kopije. samo ja to onda nisam shvaćao.

a danas ne znam odakle početi. imati gotovo 50 godina! i početi ispočetka. ali počinje se ispočetka, zar ne? a početak je dobra stvar. zašto onda strahovati od počinjanja od početka? je li bolje jednom započeti i uvijek to nastavljati i nikad više ne počinjati?

zvuči li vam ovo poznato?

 

vidio sam svjetlo. a istodobno sam tako daleko od sebe. možda je to dobro, jer cilj je izgubiti sebe da bih se ponovo (jezičari su me svojedobno učili da treba biti “ponovno”, a onda su mi neki drugi jezičari objasnili da je to krivo) rodio.

ali sada sam poželio nadoknaditi propušteno i opisati sebe kakav sam bio nekad.

razapet između krajnje nervoze, iluzije o olakšanju koje može pružiti cigareta. jesam li već i sam pušio u vrijeme kad sam se užasavao ujakovom sudbinom? ne sjećam se.

izići iz ove nervoze postaje briga sama po sebi, a brige i dileme su me dovele u to stanje? ne znam više ni to. što je tu uzrok a što posljedica? praznina se možda popunjava brigama i svejedno je s kojeg se kraja počne: od briga do nervoze ili od briga od nervoze.

zapravo napetost je prava riječ. riječ nervoza mi je ostala iz djetinjstva. ljudi oko mene su govorili da su nervozni, nikada da su napeti. tata je katkad znao imati “nervozu želuca”. što je to točno bilo?

ovo postaje zajebano. strah. strah od straha, jer, ako imaš strah, znači da nisi prosvijetljen. ma daleko od toga. bolestan. poslat će te liječniku, a ne slušati što imaš za reći.

da, potrebno je držati u sebi da ne bi bio neshvaćen. bolje da uopće ne budeš svoj i drukčiji. svakome od nas je najbolje da bude kompilacija: ovo je pokupio odavde, ono odande. i tako se možemo bezbjedno (evo srbizma (zapravo rusizma) ali trenutno mi ne pada nikakva druga riječ na pamet. nije li prirodno miješati ta dva “jezika”. joj stavio sam jezik u navodnike, mogao bih biti uočen kao nerodoljub. ali nije li to zapravo prirodno? nije li prirodan proces bio stapanje i time obogaćivanje? tko nam je implementirao tu ideju da moramo održavati čistoću hrvatskog jezika. ajme, tek sam počeo pisati a već bih na vratu mogao imati nacionaliste, psihijatre, liječnike… strah. ali tješim se: poznato je (negdje sam čitao) da je i Salvador Dali imao strah od straha. znači to je OK. to je bezbjedno. to se uklapa. to nije novo. zbog toga me neće slati liječniku. mogu reći: pa to je OK, to je i Dali imao.) kretati svijetom.

jeste li svjesni tog procesa koji se odvijao još dok ste bili djeca? kako ste morali gušiti ono što je u vama novo i neobjašnjivo i krpati te rane komadićima bezbjednog tkiva razumljivima ostalima. (logično jer, da bi razumjeli, mora biti nešto poznato, što već postoji.) inače će reći već spomenuto da “to ni na šta ne liči” ili da je “bez veze” ili – “odakle ti to?”. ha, zanimljiv primjer, zar ne? diskreditacija nekog dijela vas, ili neke vaše misli išla je kroz pitanje “odakle ti to”. pametnome dosta.

p.s.

nemojte mi sad doći sa savjetima tipa: “što će ti te zagrade, bilo bi bolje bez njih.” pa tko zna, možda ih ubuduće neću koristiti (rabiti bi bilo hrvatski, tako jezičari kažu). pa ćete biti zadovoljni. ili dođite, pa ćemo… popit kavu, čaj, sok, vodu, zrak, pranu, mlijeko… čašicu razgovora, čašicu šutnje, svete šutnje, molitve, misli o obliku oblaka. ako je to izvorna misao, podijelite je. to je ono što svi želimo, zar ne? dođite k meni, svi koji ste umorni od pabirčenja sebe.

Beskrajno sam nervozan…

…ili u kurcu, kako god to želite nazvati.

Ovakav bi početak mogao odbiti mnogog čitatelja (eto da ne krijem da moje germanofilstvo probija i kroz moj Hrvatski (a onda da ne krijem i da imam svoje stavove o hrvatskom pravopisu koji odudaraju od norme, pa sam odlučio imena jezika pisati velikim početnim slovom)).

Sve to usprkos tome što je ljeto (ili baš zato?), što je sunčan dan, što je i danas praznik pa je tišina jer su svi bukači još negdje gdje uživaju u produženom vikendu.

— Disclaimer —

Ovim postom započinjem blog. U njemu će biti svašta.

Ovo su doživljaji i razmišljanja jedne imaginarne osobe, koja svakako ima dodirnih točaka s autorom, ali to ne treba uzeti zdravo za gotovo. U svakom slučaju, ovdje pročitano ne smije se koristiti da bi se sudeći tu osobu sudilo o osobi autora. Imaginarna osoba ima svoj zasebni život i o njoj se može suditi, a ne o autoru, koji je privatna osoba.

Bit će tu i stvarnih događaja, a opet svaka sličnost osoba koje se spominju i/ili njihovih imena sa stvarnim osobama i/ili njihovim imenima može biti i sasvim slučajna.

Bit će i članaka filozofskih, religijskih… tko zna što sve ne.

Sve će ići kao jedan blog, kao niz članaka s datumima, a poslije će se dijeliti i granati po kategorijama, tagovima…

Vrlo dobro znam pravopis, ali katkad ga se neću [stići] striktno držati.